Dok sad mediji, isti one koje Kopenhagen 2009. nije zanimao, pišu o “apokalipsama” u Zadru, “apokaliptičnim” požarima ili “apokaliptičnim” uraganima u SAD-u, i dalje ne govore ono što je potrebno. Hitna i radikalna transformacija ekonomskog i energetskog sustava, sustava proizvodnje hrane, vraćanje humusa u tlo, zaštita vodnih resursa i niz drugih mjera koje mogu pojačati otpornost ekosustava da ublaži dio posljedica ekstremnih vremenskih događaja. I uragani i poplave i suše i požari “stoljeća” postaju samo novi “clickbait”.
2009. Kopenhagen. Održava se UN-ova konferencija o klimatskim promjenama. Zadnji trenutak da se postigne globalni dogovor koji bi predvidio akcije koje će hitno smanjiti emisije i usporiti brzinu klimatskih promjena te zaštiti čovječanstvo od najkatastrofalnijih posljedica. Riječ je o najvažnijem pitanju današnjice, složio se manje-više cijeli svijet. Civilno je društvo dobro organizirano. Stotine tisuća ljudi marširaju Kopenhagenom tražeći klimatski dogovor. Mjesecima unaprijed skupljani naboj i vjera u rješenje slila se u danski glavni grad. Hodnici su puni ljudi. U ogromnom novinarskom centru redaju se zaredom press konferencije. Pred novinare izlaze svi koje su u svijetu politike toga trenutka “nešto”, Hillary Clinton, Mahmoud Ahmedinejad, Hugo Chavez, Evo Morales…
Hrvatski su mediji, naravno, prepoznali važnost trenutka i poslali čete novinara koji izvještavaju o važnosti uspjeha ovih pregovora. Donose tekstove na naslovnicama kojima vrše pritisak na političku elitu Hrvatske da ne glumi sfinge, ne zijevaju u Bella centru i čekaju vrijeme na shopping. Donose ozbiljne analize što će za Hrvatsku značiti daljnji rast emisija na globalnoj razini. Ozbiljno upozoravaju da ako ne reagiramo sad, ne samo smanjenjem emisija, već i ozbiljnim mjerama prilagodbe, da ćemo kao dio mediteranske regije biti izrazito ranjivi na suše, požare, podizanja razine mora…
No, ovo s hrvatskim medijima se nije dogodilo. Interes hrvatskih medija za kopenhaški događaj je 2009. bio otprilike kao interes za izbor najljepše chihuahue u Meksiku. Na sličnoj razini je bilo uzrujavanje šire javnosti, one izvan uskog aktivističkog kruga, za ovo pitanje. Odgovori koji su se najčešće čuli i od onih najmanje klimatski skeptičnih bi bio “da, ali to se neće dogoditi za moga života, možda moje djece”. Što se tiče interesa političara za ozbiljno djelovanje po ovom pitanju, tadašnja premijerka Kosor se nije pojavila, a predsjednik Mesić je došao održati govor u kojem je manje-više rekao da je Hrvatska mala, nije previše kriva, a niti ne osjeća probleme.
Entuzijazam se u Kopenhagenu do kraja konferencije ispuhao. Zadnjega dana konferencije na hodnicima više nije nikoga. Press konferencije su redom otkazivane. Novinari su bauljali kongresnim centrom kao posljednji ljudi ostali na zemlji. Razgovarati više nije nitko htio jer se nije imalo što reći. Obvezujući dogovor nije postignut. Ključni trenutak je propušten. Od te 2009. svijet je nastavio po business as usual scenariju, usvojen je slabašni, nedovoljni i neobvezujući Pariški dogovor o klimatskim promjenama, ali je isto tako izbilo nekoliko novih ratova, stotine tisuće postali su izbjeglice, SAD pao u ruke Trumpu, a Hrvatsku radikalno desničarenje sve više udaljava od bilo kakvih kapaciteta racionalnog bavljenja bilo čime, a tamoli vrlo kompleksnom temom klimatskih promjena i adaptacijskih mjera.
Prosvjed mreže Friends of the Earth na konferenciji u Kopenhagenu
Dok sad mediji, isti one koje Kopenhagen 2009. nije zanimao, pišu o “apokalipsama” u Zadru, “apokaliptičnim” požarima ili “apokaliptičnim” uraganima u SAD-u, i dalje ne govore ono što je potrebno. Hitna i radikalna transformacija ekonomskog i energetskog sustava, sustava proizvodnje hrane, vraćanje humusa u tlo, zaštita vodnih resursa i niz drugih mjera koje mogu pojačati otpornost ekosustava da ublaži dio posljedica ekstremnih vremenskih događaja. Teško je u današnjoj Hrvatskoj vidjeti makar naznake kapaciteta da se ova transformacija izvede, dok se i političari i mediji većinu vremena bave oslabljivanjem sustava koji bi ovu transformaciju trebao provoditi i skretanjem pozornosti na teme koje nemaju nikakve veze s realnim problemima s kojima smo suočeni.
Svi koji su htjeli znati, mogli su znati još te 2009. u Kopenhagenu, i oni se danas ničemu ne čude. Porast temperature na globalnoj razini događa se brže od najgorih predviđanja. Da bi situacija bila dodatno komplicirana, osim klimatskih promjena postoji i niz drugih “planetarnih granica” koje su prekoračene ili blizu prekoračenje što vodi svijet u zonu sve veće nestabilnosti, primjerice gubitak bioraznolikosti, ciklusi fosfora i dušika, korištenje tla. Uz to Zemljini procesi ne odvijaju se po postepenoj promjeni, već postoje točke koje, kada se prijeđu, mogu naglo ubrzati ili mogu naglo potaknuti neke druge procese. Mi zapravo nemamo kapacitete da izračunamo sve moguće faktore i točke preokreta kad se spoje učinci raznih procesa koji se događaju uz klimatske promjene. Zato se stvari i događaju brže od svih previđanja.
Odstupanja temepratura u kolovozu 2017., Izvor: DHMZ
No, čuđenje i senzacionalizam koji mediji, hrvatski i šire, redom iskazuju baveći se ovim temama ostavljaju stvar točno tamo gdje je bila i 2009, kada ishod klimatskih pregovora nije bio dovoljna senzacija da bi se oni njima bavili. I uragani i poplave i suše i oluje i požari “stoljeća” koji se redaju gotovo svakodnevno postaju samo novi “clickbait”, štiteći nas od bilo kakve stvarne akcije. Mi kao konzumenti takvog sadržaja nastavljamo pristajati na neracionalnost koju nam nude, sve dok kao vrsta ne postanemo tek statistika u odjeljenju “gubitak bioraznolikosti”.
Izvor: http://www.h-alter.org
Rujan, 2017.
