Francuski birači na proljeće biraju osmog predsjednika republike od uvođenja polupredsjedničkog sustava u listopadu 1958. godine i rođenja takozvane Pete Francuske Republike. Izbornu kampanju obilježavaju kandidati koji obećavaju radikalni rez s dosadašnjom praksom političkog upravljanja. Njihova popularnost u značajnoj se mjeri temelji na tvrdnjama o nesposobnosti političkih institucija da se izbore sa suvremenim izazovima, uključujući i zloupotrebu funkcija u javnoj vlasti.
Francuski birači na proljeće biraju osmog predsjednika republike od uvođenja polupredsjedničkog sustava u listopadu 1958. godine i rođenja takozvane Pete Francuske Republike. Izbornu kampanju obilježavaju kandidati koji obećavaju radikalni rez s dosadašnjom praksom političkog upravljanja. Njihova popularnost u značajnoj se mjeri temelji na tvrdnjama o nesposobnosti političkih institucija da se izbore sa suvremenim izazovima, uključujući i zloupotrebu funkcija u javnoj vlasti.
_
Proglašenje početka nove političke ere uvijek ponajviše govori o želji vladajućih elita da simbolički raskrste s prošlošću i krenu graditi novu, svijetliju budućnost.
Četvrta Republika (1946-1958) trebala je simbolizirati ponovno uzdizanje Francuske nakon bolnog i ponižavajućeg ratnog iskustva, sve do nekadašnjeg statusa velevažne svjetske sile. No unatoč solidnom ekonomskom razvoju uz američku pomoć, politička platforma Četvrte Republike morala je već nakon dvanaest godina na ozbiljan remont. O nestabilnosti sustava najbolje govori podatak da je Četvrta Francuska Republika tijekom svog dvanaestogodišnjeg postojanja imala čak 21 mandatara vlade.
Novi ustav donesen u listopadu 1958. godine okončao je ili barem ublažio višegodišnju političku krizu francuske parlamentarne demokracije koja nije bila u stanju odgovoriti na izazove poslijeratnog svijeta, prije svega na jačanje anti-kolonijalnih pokreta u svojim afričkim i azijskim provincijama. Novim ustavom predsjednik republike je dobio značajno šire ovlasti u sukreiranju izvršne vlasti, te postao i u realnom i simboličkom smislu središnja politička figura.
_
Središta moći oduvijek su bila rasadišta prikrivenog trgovanja utjecajem, u čemu ni predsjednička administracija Pete Republike nije predstavljala iznimku. Prvi veliki skandal u Petoj Francuskoj Republici doduše nije bio niti korupcijski, niti vezan uz predsjedničku administraciju, štoviše govorio je u prilog nužnosti novog početka s novim ljudima. Koncem pedesetih godina francusku javnost šokirala je “baletna afera” (Affaire des ballets roses) kada je otkriveno da su pod maskom baletnih nastupa u ladanjskoj vili u vlasništvu francuskog Senata organizirane raskalašene zabave političke elite s mladim djevojkama u kojima je sudjelovao i bivši predsjednik Narodne skupštine Andre Le Troquer.
Tijekom slijedećih desetljeća u fokusu javnosti i dalje su bile teme koje nisu bile prvenstveno vezane uz korupciju, no spoznaja o važnosti borbe protiv korupcije i istraživanja sumnjivih tokova novca postepeno je rasla. Gledajući unatrag, priču o suočavanju francuske javnosti i francuskih institucija s izazovom korupcije ponajbolje se može ispričati kroz političku biografiju jednog čovjeka čije je ime duboko utkano u povijest Francuske Pete Republike. Taj čovjek zove se Jaques Chirac.
_
U prvim mjesecima Pete Republike kada se njen prvi predsjednik, legendarni general Charles de Gaulle, tek uhodavao u novoj ulozi, a francuska javnost zgražala nad “baletnom aferom” nestašnih senatora, dvadesetsedmogodišnji Jaques Chirac vratio se iz alžirske ratne avanture u Pariz. Apsolvent prestižne škole za javnu upravu (École nationale d’administration) prvi je posao pronašao na Revizorskom sudu. Tri godine kasnije Chirac postaje šef ureda predsjednika vlade Georgesa Pompidoua, čovjeka koji će 1969. naslijediti de Gaullea na predsjedničkoj funkciji. Kada je Peta Republika dobila svog drugog predsjednika, tridesetsedmogodišnji Jaques Chirac već je bio ne samo zastupnik Donjeg doma francuskog parlamenta, već i državni tajnik za gospodarstvo. Obnašajući potonju funkciju surađivao je s tadašnjim ministrom za gospodarstvo i financije po imenu Valery Giscard d’Estaign, čovjekom koji će 1974. godine u dobi od 48 godina postati treći predsjednik Pete Francuske Republike.
Izbor relativno mladog predsjednika države otvorio je vrata političkom usponu mlade garde, između ostalog i četrdesetdvogodišnjeg Jaquesa Chiraca kojem je 1974. godina donijela punu afirmaciju u vrhu francuske politike. Unatoč protivljenju stare stranačke garde, Jaques Chirac je u svibnju postao predsjednik vlade, a u prosincu iste godine i predsjednik vladajuće Unije demokrata za republiku (Union des Démocrates pour la République). No zbog jake unutarstranačke opozicije i sve lošije suradnje s predsjednikom države, Chirac 1976. daje ostavku na mjesto predsjednika vlade.
_
Poraz u unutarstranačkom pripetavanju, te gubitak funkcije izgledali su na trenutak kao ozbiljan politički poraz Buldožera (le Bulldozer), kako su Chiraca, zbog njegovog načina komunikacije i riješavanja problema prozvali još šezdesetih godina. No administrativna reforma i promjena načina biranja gradonačelnika Pariza, omogućili su Chiracu da 1977. postane gradonačenik glavnog grada Francuske i čitavog frankofonskog svijeta. Na čelu jednog od globalno najbogatijih gradova, Jaques Chirac ostao je 18 godina. Pored njegovog kontrahenta iz redova socijalista, četvrtog francuskog predsjednika Fracoisa Mitteranda (1981-1995), te Mitterandovog prethodnika Valerya Giscard d’Estaigna (1974-1981), Jaques Chirac bio je jedan od trojice najmoćnijih francuskih političara posljednje četvrtine dvadesetog stoljeća. U razdoblju od 1986. do 1988. godine, Chirac je po drugi put bio predsjednik vlade. Njegova moć dodatno se povećala 1995. godine kada je postao peti predsjednik Pete Francuske Republike, zamijenivši vremešnog rekordera Mitteranda, jedinog predsjednika koji je na čelu Francuske proveo dva cjelovita sedmogodišnja mandata. Tijekom razdoblja koje je Jaques Chirac proveo na čelu Francuske, predsjednički mandat je skraćen na pet godina. No puno više nego po dva mandata različitog trajanja, Jaques Chirac ostati će upamćen kao prvi francuski predsjednik koji je pravomoćno osuđen za zlouporabu položaja.
_
Treba naglasiti da je Jaques Chirac pri tome optužen i osuđen za djela počinjena tijekom njegovog gradonačelničkog mandata između 1977. i 1995. godine. No zbog imuniteta koji je uživao kao predsjednik republike, procesi su morali pričekati završetak njegovog drugog predsjedničkog mandata 2007. godine, nakon čega je predsjednik republike postao bivši ministar unutarnjih poslova Nicolas Sarkozy. Jaques Chirac optužen je za fitivno zapošljavanje stranačkih kolega u gradskoj upravi. Koncem 2011. godine proglašen je krivim za zlouporabu povjerenja i sukob interesa. Izrečena mu je zatvorska kazna od dvije godine uz odluku da neće biti primjenjena zbog njegove dobi, narušenog zdravlja i statusa bivšeg predsjednika. Chirac nije ni prisustvovao suđenju, jer su njegovi liječnici tvrdili da mu je zbog neuroloških problema oštećena memorija. Obrana se nije žalila na presudu.
U svibnju 2012. godine, Peta Francuska Republika dobila je sedmog predsjednika. Francois Hollande, nekadašnji prvi sekretar Socijalističke stranke i bivši gradonačelnik pitoresknog gradića Thulle u središnjoj Francuskoj usmjerio je pažnju na popravljanje socijalne jednakosti u francuskom društvu, posebno u odnosu na prava žena i LGBT populacije. Hollande će ostati zapamćen kao prvi predsjednik koji je imenovao jednaki broj muškaraca i žena u Vijeće ministara, ali i kao predsjednik s najnižom podrškom javnog mnijenja u povijesti Pete Francuske Republike. Suočen s rekordno slabom podrškom, Hollande je početkom prosinca objavio da odustaje od utrke za drugi mandat, s obzirom da su mu ankete predviđale ispadanje iz utrke već u prvom krugu.
_
Izborni porazi i smjenjivost vlasti u izbornom procesu sastavni su dio demokracije. No rekordno niska razina podrške aktualnom predsjedniku vjerojatno nije samo rezultat slabe popularnosti Hollandea i socijalističke stranke. Niska podrška predsjedniku predstavlja odraz nepovjerenje rastućeg broja građana u institucije i mehanizme političkog sustava Pete Republike. Endemska korupcija u sustavu u kombinaciji, neriješeni strukuturalni izazovi, te migracije i terorizam, otvorili su prostor populistima koji obećavaju odlučnu akciju i spominju radikalna rješenja. Marine le Pen, kandidatkinja desno-populističke Nacionalne fronte (Front National) u prvom bi krugu predsjedničkih izbora mogla dobiti najveći broj glasova. U drugom krugu trebao bi je, prema anketama, zaustaviti protu-kandidat kojeg bi podržali glasači ostalih stranaka, odnosno kandidata.
Taktika biranja “manjeg zla” i glasovanja “začepljenog nosa” vjerojatno će spriječiti izbornu pobjedu Marine le Pen, no ujedno će ogoliti krizu legitimiteta političkog i ideološkog poretka Pete Francuske Republike. Francuskoj treba kandidat koji može uvjeriti ljude da je demokratski politički sustav potreban, održiv, te sposoban za artikulaciju i provedbu potrebnih reformi. U javnom prostoru u kojem dominiraju nezadovoljstvo, strahovi i lažna obećanja, sve je teže osigurati legitimitet demokratskog poretka i pridobiti građane za konstruktivnu participaciju. Politolozi već desetljećima ponavljaju da racionalni argumenti i ekonomska računica nemaju presudni utjecaj na birače. Svaka ideja treba kandidata koji će uvjeriti javnost da upravo tu ideju treba podržati, dakle kandidata koji zna dobro komunicirati s javnošću kako je to svojedobno činio Jaques Chirac. Niti optužnice za korupciju, niti sudske presude nisu narušile njegov ugled u francuskoj javnosti. Nekadašnji gradonačelnik Pariza, predsjednik vlade i Predsjednik Francuske u međuvremenu je, daleko od očiju javnosti, ušao duboku u deveto desetljeće života i narušenog je zdravlja. Francuska će morati u svakom slučaju dalje bez njega, pitanje je samo u kojem smjeru će budući predsjednik povesti najveću zemlju Europske unije.
Tko će biti osmi predsjednik Francuske, saznat će se na proljeće. Slijedećeg predsjednika u svakom slučaju očekuje težak zadatak izvlačenja Francuske iz društvene i ekonomske krize, te osiguranja legitimiteta političke vlasti u duboko podijeljenom društvu. Dobar korak bilo bi ozbiljno hvatanje u koštac sa zlouporabama javne vlasti. Komparativne studije percepcije korupcije kontinuirano ukazuju na zaostatak Francuske na tom polju za vodećim zemljama Europe i svijeta. Estonija je, prema podacima Transparency Internationala, već prestigla Francusku po pitanju percepcije korupcije, a Poljska i Češka na dobrom su putu da učine isto.
Jedno je sigurno: ozbiljan iskorak na polju borbe protiv korupcije u javnoj vlasti blagotvorno bi djelovao na francusko društvo i ukazao na sposobnost institucija javne vlasti da se hvataju u koštac s ozbiljnim problemima kojih Francuskoj definitivno ne nedostaje.
_
* Fotografija: Eiffelov toranj u magli Pariza. Autor fotografije: Boris Stamenić, prosinac 2016.
Izvor: http://protivkorupcije.udd.hr/
Vijesti vezane uz temu korupcije, javne nabave, javnih politika i druge informacije možete pratiti na sljedećoj poveznici Umrežimo se – protiv korupcije, te portalu projekta.
