Priča o nestala tri milijuna kuna što ih je dala Zadarska županija za obnovu vukovarskog Vodotornja postala je punoljetna, ali je i dalje vrlo aktualna, te zapravo zorno predstavlja studiju slučaja kako se trošio namjenski novac za nenamjenske stvari.
Iako mediji već gotovo desetljeće i pol pokušavaju ući u trag tom novcu, počevši nedavno ponovno kopati, po svoj prilici to neće nitko uspjeti, pa ni akteri međusobnog darivanja. U posljednje vrijeme i neke političke stranke postavljaju isto pitanje, a novac je nestao na isti način na koji je nestajao u svim velikim infrastrukturnim projektima u Hrvatskoj – naknadnim povećanjem troškova izgradnje i obnove.
Sve je počelo mirnom reintegracijom hrvatskog Podunavlja kada se javila ideja da svaka županija u Hrvatskoj na sebe preuzme brigu o financiranju obnove značajnih vukovarskih zgrada. Zadarska županija na sebe je preuzela obnovu Vodotornja. Županija 1997. godine s Ministarstvom obnove i razvitka, koji se u međuvremenu ugasio i na čijem je čelu bio Jure Radić, potpisuje ugovor, pa iz Županije u dva navrata uplaćuju ukupno tri milijuna kuna, koliko je otprilike bila procjena da će stajati obnova Vodotornja. Tadašnje ministarstvo obećalo je da će pokriti razliku ukoliko troškovi budu veći, a da će vratiti ostatak novca ukoliko troškovi budu manji.
Ta procjena pokazala se previše optimističnom, baš kao i troškovi obnove ostalih vukovarskih zgrada koje su na kraju koštale mnogo više od prvotnih planova. Naknadno povećanje troškova, što je javnost u Hrvatskoj upoznala prilikom izgradnje autocesta, dovest će kasnije do pitanja: «A gdje je novac za obnovu Vodotornja?». Isto je pitanje svih ovih godina postavljala i Zadarska županija, prijeteći svako malo i tužbama, koje nikada nisu podignute. «Zadarska županija do današnjeg dana nije dobila povratnu informaciju što je s uplaćenim sredstvima te jesu li utrošena i za koju namjenu», kažu nam iz Zadarske županije.
Naime, kako su nam prepričali tadašnji akteri obnove, ne želeći biti imenovani, tadašnje ministarstvo sav je prikupljeni novac stavljao u zajedničku vreću, bez obzira na pojedinačne ugovore u kojima je svaki donirani novac imao svoju namjenu. Vremenom je počeo rasti trošak obnove gotovo svake zgrade pa se uzimalo iz spomenute vreće kako bi se pokrio neplanirani trošak. Tako je, kažu, nestalo i novca za obnovu Vodotornja.
U međuvremenu se odustalo od ideje potpune obnove te će Vodotoranj postati spomenik s vidikovcem, a realizacija te ideje koštat će 21 milijuna kuna. Evo što nam je rekao današnji vukovarski gradonačelnik Ivan Penava koji je također pokušao ući u trag novcu: «Sastao sam se sa Stipom Zrilićem, županom Zadarske županije, kad smo došli do svih činjenica i zaključka da se Grad Vukovar obrati sadašnjem Ministarstvu regionalnog razvoja i fondova Europske unije, koji je pravni sljednik nekadašnjeg Ministarstva obnove i razvitka, tražeći da se inicijalna sredstva od tri milijuna kuna koje je Zadarska županija uplatila još 1997. i 1998. godine uplate za obnovu Vodotornja u Vukovaru kako bi donirana sredstva bila i utrošena u svrhu za koju su i dodijeljena, a Zadarska županija i njezini stanovnici dobili svoje zasluženo mjesto u obnovi Vukovara koje im pripada kao i svim ostalim županijama».
Činjenica da Zadarska županija do današnjeg dana ne može dobiti odgovor na što je utrošen novac, dovoljno govori o olakom raspolaganju javnim novcem – a po svemu sudeći – za ovakve propuste neće nitko odgovarati.
Izvor: protivkorupcije.udd.hr
