Najava milijunskih ulaganja i otvaranja stotina novih radnih mjesta, dugogodišnja koncesija i ugovori obavijeni velom tajne. Kratka je to kronologija neuspješnog početka gradnje novog terminala dubrovačke luke Gruž koji će nakon poništenja natječaja, prema svemu sudeći, ponovno tražiti ulagače.
Sporni projekt je krenuo kad je Lučka uprava Dubrovnik koja je u vlasništvu države raspisala natječaj za 40-godišnju koncesiju Luke Gruž na koji se prijavio samo jedan ponuditelj – Dubrovnik International Cruise Port Investment (DICPI). Tvrtka je to francusko- turskog konzorcija na čelu s građevinskim gigantom Bouyguesom, poznatom po koncesiji Istarskog ipsilona i gradnji novog terminala zagrebačke zračne luke koji se upravo dovršava. Koncesionar je u luci Gruž planirao graditi veliki komercijalni kompleks: terminal za kruzere, garaže na nekoliko razina, međunarodni i lokalni autobusni kolodvor te trgovački centar. No, sumnje u transparentnost počele su se javljati sa sve glasnijim upozorenjima članova Upravnog vijeća Lučke uprave Dubrovnik da su ugovori Ministarstva prometa te dubrovačke lučke uprave s koncesionarom tajni i da javno nije dostupna informacija traže li investitori jamstva od države za svoja ulaganja. Iz tih ugovora, nadalje, trebalo je biti poznato kolike bi pristojbe koncesionar naplaćivao kruzerima za pristajanje u Dubrovniku i koliko bi dobivala matična luka, odnosno lokalna zajednica, te u kojem bi se smjeru razvijao Dubrovnik kao turistička destinacija. Sama činjenica da su ugovori bili tajni i javnosti nedostupni, iako se na koncesiju ustupalo javno dobro, stavila je ovaj projekt pod povećalo medija. Lokalni dubrovački novinari s kojima smo razgovarali u sklopu projekta „Umrežimo se –protiv korupcije“, kažu da je cijeli proces ustupanja koncesije mogao teći mnogo transparentnije i otvorenije te da, u tom slučaju, oko investicije u Gružu ne bi bilo toliko upitnika. Na to, međutim, nisu upozoravali samo novinari. Član Upravnog vijeća Lučke uprave Dubrovnik Božo Memed tvrdi da je plan koncesionara bio naplaćivati osam i pol eura pristojbe po putniku s kruzera umjesto dosadašnjih sedam. Memed je otvorio pitanje je li se u koncesijskom ugovoru moglo ići s boljim pregovaračkim pozicijama, time i većom javnom koristi od koncesioniranja. Prema tvrdnjama Memeda, potencijalni francusko- turski koncesionar namjeravao je uvesti i visoke putničke takse od 25 eura za one putnike kojima bi Dubrovnik bio domaća luka i iz koje kreću na kružna putovanja. S obzirom na 850 tisuća putnika koji trenutačno samo prolaze kroz grušku luku, a uz njih još 50 tisuća kojima je Dubrovnik tzv. „home port“, zarada koncesionara samo od putničkih pristojbi godišnje bi iznosila oko osam milijuna eura. Kad se to preračuna u četrdesetogodišnju koncesiju, investitori bi samo od putničkih pristojbi uprihodili oko 320 milijuna eura. Zarada koncesionara ne bi bila sporna da ih , kako je pokazao prvonagrađeni arhitektonski rad, sama izgradnja terminala i pomoćnih sadržaja, ne bi stajala gotovo deset puta manje, oko 35 milijuna eura.
Investitori su, međutim, nudili potpuno drugačiju verziju. Da je projekt važan za Dubrovnik, da će grad njime dobiti brojne nove sadržaje i da će dodatno potaknuti razvoj Gruža. Ulagači su, također, najavljivali angažman najboljih hrvatskih građevinskih tvrtki i ponavljali da će samo na gradnji terminala otvoriti 250 radnih mjesta, a nakon otvaranja još oko četiri stotine. Kako je jedan od dioničara koncesionara i tvrtka GPH, koja je dijelom upravljala još jednim lučkim kruzerskim odredištem, Venecijom, ulagači su najavljivali da će se Dubrovnik još jače razvijati kao sestrinska luka Venecije i da će se ta dva atraktivna turistička odredišta nadopunjavati na itinerarima kružnih putovanja, ravnomjernim raspoređivanjem prometa po danima čime bi Dubrovniku produžili sezonu. Nakon što su dobili koncesijsko odobrenje, ulagači su tvrdili da će financijska konstrukcija vrlo brzo biti zatvorena i da će nakon toga krenuti građevinski radovi. Predugovor o koncesiji potpisan je 15. veljače prema naputku i uz odobrenje Ministarstva pomorstva, prometa i infrastrukture, ali u narednim mjesecima Lučka uprava Dubrovnik nije uspjela s potencijalnim koncesionarom usuglasiti tekst samog ugovora. Što se doista događalo i na čemu su koncesionari inzistirali, može se razabrati tek iz izjava protagonista, nakon što je Lučka uprava 15. srpnja odlučila raskinuti predugovor, aktivirajući članak 2.5 aneksa predugovora koji predviđa raskidanje bez obveza ijednoj strani.
„Prema mojim informacijama, nisu dostavili na vrijeme ono što su trebali dostaviti. Tražili su u međuvremenu određene stvari na koje država nije mogla pristati. Sada smo tu gdje jesmo“, izjavio je nakon raskida predugovora resorni ministar Oleg Butković. Potvrdio je i nagađanja da je koncesionar tražio državne garancije što je bilo u potpunosti suprotno odredbama natječaja. Nakon raskida predugovora, francusko-turski koncesionar u javnosti izlazi s verzijom da je prije raskida predugovora prihvatio sve uvjete Lučke uprave Dubrovnik i da neće tražiti nikakve garancije niti sredstva od državne ili lokalne vlasti, već će projekt financirati sredstvima iz međunarodnih financijskih institucija te iz vlastitog kapitala. Poslali su i upozorenje Republici Hrvatskoj „da im je teško povjerovati da bi se država izložila tako velikom reputacijskom riziku u međunarodnoj investicijskoj zajednici u slučaju raskida ugovora.“ Koncesionar je nakon poništenja ugovora najavio i arbitražni postupak, čeka se odgovor resornog ministarstva. Projekt Gruž našao se pod povećalom i Hrvatske komore arhitekata. Nakon što je zaključen arhitektonski natječaj, zatražili su da se pobjednički rad povuče „zbog grube povrede natječajne procedure“, jer je bio objavljen i javno dostupan prije samog raspisivanja natječaja.
„Slučaj Gruž“ možda će imati i pravosudni epilog, ali bi mogao poslužiti kao upozorenje za sva buduća koncesijska odobrenja države koja uključuju velike infrastrukturne projekte. Veća transparentnost i otvorenost prema javnosti u svim etapama pregovaračkog procesa, inzistiranje na cost-benefit analizi i neupitnoj koristi za lokalnu zajednicu – trebali bi biti koraci koji će pratiti svaki sljedeći koncesijski ugovor koji država sklapa s ulagačima.
Izvor: protivkorupcije.udd.hr/
