U gradu i državi u kojoj se vlast predatorski odnosi prema javnom dobru, a interese biranih investitora ili lobija proglašava svojim strateškim interesima, te pritom zaobilazi ili izigrava zakone, građanski prosvjedi često su jedini učinkovit alat kojim pojedine društvene skupine mogu upozoriti na nezakonitosti i korupciju, te se izboriti za svoja prava.
U gradu i državi u kojoj se vlast predatorski odnosi prema javnom dobru, a interese biranih investitora ili lobija proglašava svojim strateškim interesima, te pritom zaobilazi ili izigrava zakone, građanski prosvjedi često su jedini učinkovit alat kojim pojedine društvene skupine mogu upozoriti na nezakonitosti i korupciju, te se izboriti za svoja prava. Prosvjedi mogu promijeniti stvari, ali nisu uvijek uspješni. Ako zahtjevi prosvjednika nisu artikulirani, ako iza njih ne stoji kritična masa ljudi, koja ima snage i volje boriti se za svoje ciljeve i alarmirati medije i javnost, vlast će ih u pravilu ignorirati. Na primjeru nekoliko značajnijih splitskih prosvjeda istražili smo koji su to okidači potakli građane da prosvjeduju, na koji način su se organizirali, kako su animirali medije i javnost, kako je vlast na prosvjede reagirala, te na koncu, da li su i kako prosvjedi ispunili svoje ciljeve.
Prvi veliki splitski prosvjed, kojeg se doživljava i kao značajnu prekretnicu kada su prosvjedi kao korektiv vlasti u pitanju, je prosvjed Za Marjan, na kojem se nekoliko tisuća splićana okupilo i pobunilo protiv gradnje restorana na lokaciji Prva voda, koju je za vrijeme mandata gradonačelnika Željka Keruma inicirao investitor Željko Kerum. Duška Boban, aktivistica i članica Društva Marjan, građane je na prosvjed pozvala putem Facebooka, a odaziv je bio izniman.
“Kod mene se radilo o tri ključna okidača koja su dovela do potrebe da organiziram prosvjed na Prvoj vodi. Prvi je povezanost s marjanskim ambijentom od djetinjstva, drugi je duboka frustriranost očajnim intervencijama u prostoru koji godinama pogađaju Split, a treći je nepovjerenje u funkcioniranje pravne države i etiku nadležnih struka. Prosvjed sam organizirala impulzivno, u svega par dana, nakon što su mediji izvijestili o sebičnim planovima gradonačelnika Keruma. Brzo sam shvatila da podrška građana neće ostati tek na virtualnim iskazima, a mislim da je razlog velikog odaziva podjednako bila ljubav Splićana prema Marjanu, koliko i njihov otpor prema svemu onome što su lik i djelo Željka Keruma predstavljali”, kazala je Boban.
Sve o Marjanu
Prosvjed Za Marjan bio je medijski izvrsno popraćen, javnost je alarmirana, a gradnja je na kraju spriječena jer su prosvjednici uspjeli dokazali da bi time bio prekršen zakon. To se međutim vjerojatno ne bi dogodilo da slučaj nije dospio u žižu javnosti.
“Ne bih htjela nagađati što bi bilo da je bilo, ali dovoljno je reći da na Marjanu postoji 80-ak ilegalnih objekta, čija je gradnja kazneno, a ne prekršajno djelo, poput primjerice ilegalne gradnje na Mejašima. Dobro znamo da živimo u zemlji u kojoj se ilegalni objekti lakše grade nego ruše. Ako tome pridodamo činjenicu da su parcele na kojima je Kerum trebao graditi prethodno marljivo izdvojene iz korpusa parcela označenih kao državno vlasništvo, a da bi bile denacionalizirane, odnosno vraćene uglednim vlasnicima, onda zaista možemo posumnjati kako su upravo veliki prosvjed građana i niz akcija koje su uslijedile onemogućili gradnju na Prvoj vodi”, zaključila je Duška Boban.
Još jedan masovni prosvjed priređen u Splitu urodio je plodom. U organizaciji Građanske inicijative Split više od tisuću ljudi okupilo se krajem 2014. godine pred splitskim HNK-om na prosvjedu protiv spaljivanja otpada u cementarama Cemexa u Kaštelima. Iako bi spaljivanje otpada u Kaštelima itekako utjecalo na stanovnike Splita, zanimljivo je da je nekoliko inicijalnih prosvjeda protiv spalionice prvo organizirano u Kaštelima i to u organizaciji udruge Sunce, dok su Splićani uglavnom bili nezainteresirani. Kada je u presudnom trenutku odlučeno da se veliki prosvjed održi i u Splitu, organizacije se prihvatila Građanska inicijativa Split.
“Građane smo za prosvjed animirali preko Facebooka, to nam je bio glavni komunikacijski kanal, a napravljeno je i nešto letaka. Zanimljivo je da je najveću reklamu za prosvjed slučajno napravio Grad Split, koji nam iz nekog razloga nije dopustio korištenje pozornice na Rivi, dok je policija u isto vrijeme dala dozvolu za prosvjed. To je dospjelo u medije i građani su ogorčeni time u velikom broju došli na prosvjed”, kazao je Vjeko Santrić iz Građanske inicijative Split, a o rezultatima prosvjeda dodao:
“Smeće se danas ne spaljuje u Kaštelima, a hoće li – ne znamo. Prosvjed građana sigurno je pomogao da se to ne dogodi, ali je li bio presudan faktor, teško je reći, Naime, Cemex je i prije prosvjeda imao sudski proces koji je pokrenula udruga Sunce, te nije dobio dozvolu za spaljivanje od resornog ministarstva, a koliko znam, pričalo se i o prodaji Cemexa”.
Kako bilo, stanovnici kaštelanskog bazena nedvosmisleno su pokazali da su protiv spaljivanja otpada u svom dvorištu.
Vezano uz prosvjed protiv spalionice bilo je zanimljivo proučiti medijsku pokrivenost događaja. Na dan prosvjeda izvještavanje je, posebno na internetskim portalima, bilo korektno i događaj je time prešao prag kada ga se više nije moglo ignorirati. Ali, za razliku od prosvjeda Za Marjan, koji je tjednima nakon održavanja punio novinske stupce kroz komentare, osvrte i analize, prosvjed protiv Cemexa brzo je nestao iz medija.
“Svi znamo koja je težina i doseg srednjestrujaških medija u Splitu i šire, no u tom dnevnom listu prosvjed je bio vrlo slabo popraćen, dok je u isto vrijeme objavljivano puno Cemexovih propagandnih tekstova, vjerojatno plaćenih. Bio je još jedan moment, kojega nismo forsirali na dan prosvjeda, ali valja ga spomenuti. Naime, gradonačelnik, koji nama nije htio ustupiti pozornicu za uredno prijavljen prosvjed, u isto je vrijeme Cemexu dao dozvolu za štand na Rivi. U jednom trenutku prosvjednici su došli do tog štanda na Rivi i situacija je mogla eskalirati”, kazao je Santrić, a na upit postoji li još opasnost da se smeće pali u Kaštelima, odgovorio:
“Spaljivanje je zadnje, najgore rješenje, ali nitko ne nudi drugo, splitska gradska uprava, Čistoća, ali i Županija nisu ništa napravili niti poduzeli. Niti novi plan gospodarenja otpadom ne nudi neka rješenja, pa se bojim da bi netko u jednom trenutku mogao ponovno predložiti spaljivanje”.
Nešto drugačije metode koristili su pak stanari stanari Istarske i Riječke ulice u Splitu koji su se prije nešto više od godine dana pobunili protiv gradnje trgovačkog centra u svom kvartu, zbog čega su im odlukom gradskih vlasti oduzeta parkirališna mjesta koja su dotad besplatno koristili, bez da im je ponuđena ikakva alternativa.
“Investitor je na brzinu ogradio gradilište, bez ikakve tabele ili oznake s podacima, a stanari okolnih ulica preko noći su ostali bez mjesta za parkiranje. Mi smo odmah reagirali, okupili se i organizirali prosvjed, ali to nije ništa promijenilo. Okupljali smo se i prosvjedovali više od mjesec dana, prvo je svakoga jutra na prosvjedu bilo i do 50 ljudi iz obližnjih zgrada, ali taj broj počeo je s vremenom opadati. Ljudi su odustajali, jer su stekli dojam da je to besmisleno i da se ništa ne može postići”, kazala je Tea Ivčević, jedna od organizatorica prosvjeda u Istarskoj ulici.
Stanovnici Manuša: “Gradonačelniče, istjerali ste nas iz vlastitog kvarta!”
Stanari su uputili dva otvorena pisma gradonačelniku Ivi Baldasaru u kojem su ga pitali zašto je gradnju trgovačkog centra Small Mall proglasio strateškim interesom Grada, koja je stvarna namjena Centra, budući da investitor svakodnevno ulaže nove zahtjeve za prenamjenama, zašto je dozvolio da se azbestne ploče na gradilištu neadekvatno uklanjanju, čime se ugrozilo zdravlje građana, zašto je investitoru odobrio izvođenje radova u turističkoj sezoni, zašto im je “ukrao” parkirna mjesta i kako to da je teren na kojem se gradi u vlasništvu Grada, a ne investitora. Iako su otvorena pisma s pitanjima dospjela u medije, gradonačelnik Baldasar ih je ignorirao, lakonski poručivši da su optužbe neutemeljene, te je uputio prosvjednike da sve prijave nadležnim institucijama ako sumnjaju u nezakonitosti.
“Podigli smo i neke kaznene prijave jer su nam uzurpirali parking. Također, pronašli smo na nekim katastarskim česticama velike dugove, pa smo zapitali hoće li Grad na kraju to platiti i hoće li Small Mall postati nova Spaladium Arena. Tu ima toliko toga, kad se zagrebe malo, vidi se toliko nepravilnosti i čudnih odluka. Na sve to smo upozorili, ali eto, nikom ništa, gradske vlasti nas ignoriraju, centar se gradi, a mi smo ostali i bez parkinga i bez mira u kvartu”, kazala je Tea Ivčević.
Trgovački centar, ali ovoga puta ne Small Mall, već Mall of Split podigao je na noge stanovnike kotara Mejaši, koji su se pobunili zbog činjenice da je centar izgrađen, a nedavno i otvoren, bez da su riješene pristupne ceste do njega, zbog čega će prometna situacija na Mejašima biti nepodnošljiva i opasna za pješake, posebno djecu.
“Organizirali smo dva prosvjeda u 15 dana, na njima je sudjelovalo po dvjestotinjak ljudi, a postigli smo to da je Grad obećao riješiti prometni problem u roku od šest mjeseci. Doduše, od tog obećanja prošla su više od četiri mjeseca i još ništa nije napravljeno, pa ne vjerujem da će taj rok biti ispoštovan, ali imam neke neslužbene informacije da se da po tom problemu ipak nešto radi”, kazao je Vice Mihanović, predsjednik Gradskog kotara Mejaši.
Mihanović napominje kako je svjestan činjenice da je problematika centra Mall of Split aktualna već sedam godina, te da nekoliko gradskih uprava nije uspjelo riješiti problem prometne povezanosti, no tvrdi da će stanovnici Mejaša ponovno prosvjedovati ako se to ne riješi.
Mall of Split – jad urbanističkog neplaniranja
“Prometnice koje idu kroz naš kotar nisu adekvatne za toliko vozila. Ugrožena su djeca, tu je put prema školi, a bojim se i pomisliti što će biti kada dođe turistička sezona, očekuju nas kaos i nesnosne gužve. Morat ćemo vjerojatno ponovno reagirati. Mi iz kotara već smo dvaput digli stanovnike na noge, pa ćemo i opet ako bude potrebno”, kazao je Mihanović, te o suradnji s gradskim vlastima dodao:
“Moj doživljaj gradske uprave je loš! Zapinje na nižim razinama. Na višim instancama nas saslušaju, razumiju i obećaju rješenje problema, ali onda se na operativnoj razini ništa ne dogodi. Bilo bi sjajno da imamo nekog operativca u gradskoj upravi, jer ovako se izgubimo u moru službi, u prebacivanju odgovornosti, u besplodnom šetanju od jednog do drugog referenta u Banovini. Mi koji smo volonteri trošimo tako vrijeme i resurse, a ljudi koji su plaćeni za svoj posao samo nas preusmjeravaju i ništa ne rješavaju”.
Nešto uspješniji dugoročno gledajući bio je prosvjed navijača Hajduka, na kojem je krajem 2014. na splitskoj Rivi sudjelovalo između 30 i 40 tisuća ljudi. I zaslužuje posebnu pažnju, ne samo zato jer je riječ o jednom od najmasovnijih prosvjeda ikad održanih u Hrvatskoj, već i stoga što je utjecao na važne političke odluke i to ne na lokalnoj, već na nacionalnoj razini. Navijači su naime, iako bi se na prvu od njih to najmanje očekivalo, djelovali institucionalno, nisu se samo bunili protiv nečega, već su dali prijedlog rješenja problema zbog kojeg su prosvjedovali. Taj prijedlog naposljetku je pretočen u sada važeći Zakon o sportu.
“Vjerujemo da živimo u civiliziranom društvu u kojemu postoje mehanizmi društvene kontrole, ali ono što smo u pet godina postojanja udruge Naš Hajduk naučili je da, ako ti sam ne pokreneš te mehanizme, to neće napraviti nitko drugi. Prosvjed na Rivi organizirali smo da skrenemo pažnju javnosti na to koliki su gabariti problema protiv kojega se borimo. Da ljudi shvate da ako je izašlo 30 do 40 tisuća ljudi na ulicu da to nešto znači. A političarima to znači 40 tisuća puta dva ili tri puta glasova. Prosvjed je bio miran, masovan i uspješan, ali nakon svega toga dobili smo tek nekoliko finih, deklarativnih poruka iz sistema, konkretno se zapravo ništa nije napravilo. Dapače, cijeli problem pokušalo se dodatno zataškati“, kazao je Ivan Rilov, tajnik udruge Naš Hajduk, koja je uz Torcidu organizirala prosvjed na Rivi.
Umjesto uvriježenog “puštanja institucija da odrade svoj posao”, ekipa iz Našeg Hajduka stvari je uzela u svoje ruke, te je odlučila ponuditi gotova rješenja kao prijedlog državnim institucijama. Okupili su desetak stručnih pravnika, od sveučilišnih profesora do uglednih odvjetnika koji se bave sportskim pravom, pa je ta skupina napisala prijedlog izmjena i dopuna Zakona o sportu, te ih ponudila vlasti. Ni to nije bilo dovoljno, jer opet su naišli na ignoriranje i razne prepreke koje je postavljalo resorno Ministarstvo obrazovanja, znanosti i sporta. No, preko utjecajnijih prijatelja i navijača Hajduka uspjeli su doći do nekih saborskih zastupnika, kod njih lobirati i objasniti da se ne radi o nikakvom partikularnom interesu, već o nečemu što je dobro za cijelo društvo kad je profesionalni sport u pitanju.
“Nije nama pomogla nijedna politika, ni lijeva ni desna. Uspjeli smo zainteresirati neke ljude iz vlasti bez obzira na njihovu stranačku pripadnost. Neki su unutar svoje opcije uspjeli uvjeriti kolege da su promjene nužne, a neki nisu. No stvorila se kritična masa, a rezultat svega su izglasane izmjene i dopune Zakona o sportu, koje su u Saboru glatko prošle. I taj zakon, koji je danas na snazi, najvažniji je rezultat velikog prosvjeda na Rivi. Sve sportske institucije imale su šest mjeseci da usklade svoje statute i sastav svojih skupština sa zakonom. Sada je isključivo pitanje primjene, odnosno eventualnih kazni ukoliko se on ne primjenjuje. Tu više mi ne možemo ponuditi rješenje, ne možemo uzeti pendreke i palice i kažnjavati one koji se ne pridržavaju Zakona, to mora napraviti država”, objasnio je Rilov, te dodao:
“Treba se postaviti prema stvarima koje se događaju u društvu, treba djelovati, a ne samo nijemo promatrati. Hajduk je postao svojevrstan pokret otpora, ne samo protiv kriminala koji vlada u hrvatskom nogometu, nego slici društva kojoj svakodnevno svjedočimo. Da smo mi napravili prosvjed i pustili da nakon toga institucije obave svoj posao, ne bi se dogodilo ništa. Prosvjed bi kratko uzburkao duhove u javnosti, malo bi se o tome govorilo, a onda bi došle nove vijesti i to bi utonulo u zaborav. Važna je ta svijest da nije jedino pravo građana jednom u četiri godine izaći na izbore, a ostatak vremena biti tiho, nego da se može utjecati na procese u društvu. I s tom idejom mi smo krenuli u prosvjed i kasnije u forsiranje Zakona o sportu. Nismo htjeli igrati utakmicu bez plana kako ćemo je dobiti. I dobili smo je”.
Ovaj tekst je objavljen u okviru projekta “Građanski prosvjedi kao korektiv vlasti” kojeg financira Ministarstvo kulture.
Izvor: stav.cenzura.hr
