29. 06. 2016. – „Ti neformalni pregovori ne mogu se odvijati u mračnim prostorima. Mi određujemo dnevni red”, izjavio je nedavno predsjednik Europske komisije Jean Claude Juncker nakon što je tijesna većina građana Velike Britanije na referendumu glasala da želi pregovore o izlasku iz Europske unije.
Ta izjava podgla je obrve sve brojnijim kritičarima Transatlantskog sporazuma o slobodnoj trgovini između EU i SAD-a (TTIP). Kontroverzni sporazum, upravo se vodio na način na koji Juncker ne želi voditi pregovore s Britancima – iza zatvorenih vrata, a pregovaračka stajališta čuvaju se upravo u takvoj jednoj sobi u koju zastupnici Europskog parlamenta smiju ući samo uz posebne dozvole i bez olovke, mobitela i svega što bi se moglo upotrijebiti za kopiranje.
Ovakva tajnovitost i netransparentnost pregovora koji su počeli 2013. godine snažno se obila o glavu Europskoj komisiji koja se vremenom počela suočavati sa sve većim otporom ne samo netransparentnom načinu pregovaranja, nego i samom sadržaju TTIP-a čiji su dijelovi procurili u javnost, iako nitko sa sigurnošću ne može reći jesu li točni.
Za razliku od prijašnjih sličnih trgovinskih ugovora, ovaj je brzo povezao istomišljenike koji su se pobunili nedemokratskim načinom pregovaranja u ime 500 milijuna građana Europske unije koji su ostavljeni u blaženom neznanju oko sporazuma koji bi im stubokom mogao promijeniti živote. Pokrenuta je široka fronta otpora, a brojne udruge civilnog sektora ujedinili su se u cijeloj Europi samo s jednim ciljem: Zaustaviti TTIP. Komisija je ostala zatečena tako snažnim otporom, koji se posljedično prelio i na Europski parlament jer na početku niti zastupnicima nije bilo omogućeno vidjeti sadržaj pregovora, pa je počelo prozivanje same Unije zbog demokratskog deficita.
Evo što o tome kaže Biljana Borzan, hrvatska zastupnica u Europskom parlamentu koja je i sama i imala priliku ući u sobu u kojoj je jedino moguće vidjeti pregovaračke pozicije: „Europska komisija to nije očekivala i zato su napravili katastrofalne greške u komunikaciji s javnošću. Primjer lošeg snalaženja je da ni europarlamentarci nisu imali pristup dokumentaciji. Nije mi jasno kako nikome nije palo na pamet da se jedini demokratski izabrani predstavnici EU neće pobuniti kad im se vrata zalupe pred nosom. Mi ćemo na kraju glasati „za“ ili „protiv“ i zato je takva odluka bila štetna i nedemokratska“.
Kaže i da se društvo se promijenilo u odnosu na zadnjih deset ili dvadeset godina. Umreženost i brz pristup informacijama omogućili su prosječnom građaninu da brzo sazna o čemu se radi i poveže se s istomišljenicima. To je dovelo do toga da se oko tajnosti TTIP-a stvori kontroverza koje u devedesetima vjerojatno ne bi bilo.
Tijekom 2014. pokrenuta je peticija na razini cijele EU kako bi se zaustavio TTIP, a Hrvatska je 2015. postala 15. članica EU koja je ispunila nacionalnu kvotu (minimalan broj potpisa propisan lisabonskim ugovorom) za peticiju.
Borzan objašnjava da se pregovaranje velikih međunarodnih trgovinskih sporazuma se gotovo uvijek odvija iza zatvorenih vrata, tako da ni TTIP nije iznimka. Radi se o kompleksnim i tehničkim dokumentima u kojima zarez na krivom mjestu može značiti razliku od nekoliko milijardi eura. „No prateći razvoj kontroverze oko ovih pregovora mislim da svjedočimo događajima koji će pokrenuti određene promjene“, kaže Borzan. A promjene su vidljive unatrag godinu i pol nakon što je Komisija, shvativši da joj netransparentnost radi više štete nego koristi, počela objavljivati pregovaračka stajališta.
Pozitivne promjene su se dogodile kada je 2014. formirana nova Europska komisija pod Junckerom. Nova povjerenica za trgovinu Cecilia Malmström brzo je napravila zaokret i digla transparentnost na veću razinu. Svi parlamentarci su dobili pristup dokumentima, u nacionalnim parlamentima su također dostupne kopije dijela dokumenata, a izvještavanje o napretku pregovora je postalo češće i s više sadržaja.
Šteta je, međutim, već učinjena, a skepsa građana samo se povećava, i to ne samo prema sporazumu, nego i prema namjerama same Komisije. „Definitivno sam mišljenja da je početno nesnalaženje Europske komisije nanijelo štetu kredibilitetu te institucije, ali i samim pregovorima. Usprkos određenom zaokretu nove Komisije, razina nepovjerenja javnosti prema TTIP-u je tolika da bi bilo teško ratificirati i savršeno ispregovaran sporazum u kojem je EU dobila sve što je htjela“, kaže Borzan.
Ono što je do sada procurilo u javnost, izaziva strah kod Europljana, ali i s druge strane oceana gdje se također oformio otpor prema TTIP-u. Iako je Europska komisija objavila i istraživanje po kojemu će TTIP povećati bogatstvo zajedničke privrede, s jedne i druge strane Atlantika upozoravaju da je to samo bojanje slike živim bojama, dok su namjerno izostavljene tamne nijanse. Glavni prigovor je da nitko nikada nije izračunao socijalni trošak koji će se nužno povećati jer će mnogi poslovi biti izgubljeni, a socijalna, ekološka, zdravstvena i sva ostala prava će zbog sporazuma biti smanjena. Europljani se, naime, još uvijek vole pohvaliti dostupnim zdravstvom, socijalnom državom, ekološkim i radničkim pravima, piletinom netretiranom klorom ili govedinom bez hormona koji bi mogli nestati potpisom TTIP-a.
Jedan od glavnih kontroverzi je i mehanizam ISDS, po kojemu svaka korporacija na posebnim tribunalima sastavljenim od korporativnih pravnika, može tužiti neku državu ukoliko promijeni, primjerice, zakonske okvire u poreznoj, ekološkoj ili bilo kojoj drugoj materiji za koje korporacije ocijene da im smanjuje dobit.
Komisija nije očekivala takav otpor građana, a političari svake države počeli su pažljivo osluškivati svoje potencijalne birače pa nije rijetkost da vodeći ministri ili političari najvećih zemalja EU, koje će i imati najviše ekonomske koristi od sporazuma, otvoreno istupaju protiv sporazuma koji ide na ruku korporacijama.
Danas je u Bruxellesu na stotine lobista različitih korporacija koji vabe europarlamentarce kako bi omekšali njihove stavove oko TTIP-a. A sporazum opasno visi, iako je američki predsjednik Barack Obama isplanirao da zaključivanje bude kruna njegovog zadnjeg mandata na čelu SAD-a.
Međutim, raste pritisak da se, osim Europskog parlamenta, uvede obveza ratificiranja u svakoj državi članici, a pravne službe EU-a morat će dobro promisliti da ne ljute zastupnike europskih građana i protumače kako ratifikacija u nacionalnim parlamentima nije potrebna.
Borzan je na istom tragu: „Ako se pregovori uspješno okončaju, iskreno se nadam da će, osim Europskog parlamenta i premijera u Europskom vijeću, i parlamenti država članica morati dati svoj pristanak ratifikaciji. S trenutnom razinom nepovjerenja javnosti, odluka da ih se zaobiđe bi bila suicidalna za demokratski legitimitet EU.”
Izvor: http://protivkorupcije.udd.hr
