Najmanje 150, a vjerojatnije nekoliko stotina ljudi, živo je izgorjelo u Europi u svega nekoliko dana u dvije velike nesreće, jednoj u metropolitanskom Londonu, drugoj u ruralnom Portugalu. Interes profita je faktor koji je pridonio razmjerima obje tragedije, tvrde mediji u obje države.
Najmanje 150, a vjerojatnije nekoliko stotina ljudi, živo je izgorjelo u Europi u svega nekoliko dana u dvije velike nesreće, jednoj u metropolitanskom Londonu, drugoj u ruralnom Portugalu. Interes profita je faktor koji je pridonio razmjerima obje tragedije, tvrde mediji u obje države. U londonskom slučaju “uljepšavanje” zgrade da ne ruši cijene tržištu luksuznim nekretninama, a u Portugalu plantažni uzgoj eukaliptusa, stabla od kojeg industrija zarađuje, ali koje je puno ulja i gori kao kanta benzina. “Moramo priznati da smo stvorili šumu ubojicu”, kaže političar Vital Moreira.
Najmanje 150, a vjerojatnije nekoliko stotina ljudi, živo je izgorjelo u Europi u svega nekoliko dana. Riječ je o dvije velike nesreće, jednoj usred britanske metropole Londona (barata se brojkom od 80-ak do nekoliko stotina žrtava), drugoj u ruralnom području Portugala (zasad je brojka poginulih 62). I dok požari u zgradama nisu neobična pojava kao ni požari u mediteranskim šumama, brojati izgorjele ljude u desecima u Europi jest. Živimo, naime, u uvjerenju kako u Europi imamo uspostavljene određene standarde sigurnosti koji će spriječiti da tragedije dosegnu ovakve brojke kakve smo navikli da dolaze iz trećesvjetskih država gdje europska kolonizacija nikad nije stavljala sigurnost ljudskog života na prvo mjesto. No, imamo li?
Živimo, naime, u uvjerenju kako u Europi imamo uspostavljene određene standarde sigurnosti koji će spriječiti da tragedije dosegnu ovakve brojke kakve smo navikli da dolaze iz trećesvjetskih država gdje europska kolonizacija nikad nije stavljala sigurnost ljudskog života na prvo mjesto. No, imamo li?Mogli su nas u to razuvjeriti razmjeri ljudskih gubitaka u prošlogodišnjim potresima u Italiji kada se pokazalo da su nove zgrade padale kao da su sklepane kuće u nekom slamu, a ne u Europskoj uniji, posljedica mafijaškog dominiranja građevinom, korupcije, štednje na materijalima i slično. U tome nas mogu razuvjeriti i tragedije ovih 150 do nekoliko stotina ljudi koji su zadnje trenutke života proživjeli u ogromnom strahu, gledajući kako im se vatra približava i znajući da će umrijeti u plamenu, ako prije ne umru od gušenja dimom.
Iako će sigurno proteći dosta vremena prije objave službenog razloga tragedije u Londonu, britanski mediji iznose izjave stručnjaka koji za pretvaranje Grenfell tornja u buktinju velikim dijelom krive prošlogodišnju “obnovu” ružne betonske zgradurine. Zgrada iz 70-ih sa socijalnim stanovima s vremenom je okružena luksuznim stanovima i rušila je cijene nekretnina jer je nagrđivala pogled, pa ju je lokalna uprava prije nekoliko godina obnovila. No, kako pišu mediji, obnova se koncentrirala na “uljepšavanje” i četvrtina budžeta otišla je na oblaganje betonske vanjštine aluminijskim pločama. Upravo su one pretvorile cijeli toranj u buktinju, tvrdi primjerice arhitektonski kritičar Edwin Heathcote. Te se ploče, naime, lijepe tako da ostane džep zraka između zgrade i aluminija. Zato se vatra s 4. kata u samo 15 minuta popela do 24. kata, džepovi zraka djelovali su kao veliki dimnjak koji je povukao vatru. Još jedan od skandaloznih detalja o kojem pišu mediji na otoku je da je tvrtka koja je obnavljala zgrada uštedjela Fšest tisuća funti kupnjom zapaljivih ploča umjesto onih nešto skupljih vatrootpornih. S druge strane, u zgradu nisu postavljene prskalice u slučaju požara, a alarm se nije oglasio.
U Britaniji postoji još oko četiri tisuće betonskih zgrada poput Grenfell tornja, a mnoge od njih se uljepšavaju. Oblaganje zgrada je tipičan odgovor na gentrifikaciju. Namjera mu je “popraviti” izgled zgrade kako bi ju učinili tržišno zanimljivom, dok se istovremeno ignoriraju strukturalne manjkavosti, ističe Heathcote.
Kakve to veze ima s portugalskim seljacima, izgorjelima u automobilima dok su pokušavali pobjeći od vatre ili u svojim kućama? Sigurno je da u Portugalu nisu uljepšavali prirodu stablima eukaliptusa, ali saditi eukaliptuse u području koje je na udaru požara čini se barem jednako nerazumno kao oblagati neboder zapaljivim pločama. Ovaj je požar, najsmrtonosniji u povijesti te zemlje, počeo od udara gromova, kombiniran sa sušom i vrućinama iznad 40 stupnjeva. Isto kao i u slučaju Grenfella, nije neobično da izbije požar, ali jest neobično da putem pokupi toliko ljudskih života sa sobom. Sigurno je da u Portugalu nisu uljepšavali prirodu stablima eukaliptusa, ali saditi eukaliptuse u području koje je na udaru požara čini se barem jednako nerazumno kao oblagati neboder zapaljivim pločama
Ono o čemu bi trebale vrištati naslovnice novina jest, ovako izgleda klimatska apokalipsa spojena s ekonomskim interesima, okolišnom i društvenim degradacijom. Naime, u posljednjih pola stoljeća sezona se požara u Portugalu i Španjolskoj s dva mjeseca popela na pet mjeseci. Toplinski valovi su sve jači i sve češći i nikakvi pokazatelji ne pokazuju da se intenzitet klimatskih promjena smanjuje, a upravo to donosi cijeloj mediteranskoj regiji, velike vrućine i laku zapaljivost. Ni društvo ni okoliš nisu u stanju prilagoditi se ovim efektima, jer im je kapacitet uvelike umanjen.
Većina šuma u Portugalu su privatne šume vrlo male površine. Ruralni dijelovi Portugala demografski su opustošeni, vlasnici šuma konobare u Irskoj ili peku hamburgere u Njemačkoj, a šumski putevi i šume zarastaju čineći požare težim za obuzdavanje i lakšim za širenje.
Dalje, raznovrstan ekosustav bolje se nosi s nepogodama kao što je požar, no u Portugalu je degradiran sadnjom plantaža eukaliptusa, invazivne vrste uvezene z Australije. Iako je i najčešće stablo Portugala, primorski bor, poznat po tome da dobro gori, eukaliptus je kao kanta benzina ostavljena usred šume, lišće i plodovi puni su ulja. Zapravo je gotovo nevjerojatna priča o eukaliptusu u Portugalu, i podsjeća na priču s plantažama primjerice banana u Ekvadoru, stvaranje velikih monokulturnih područja koja ubijaju svu drugu bioraznolikost. Danas je čak četvrtina šumske površine u toj zemlji pokrivena ovim stablom koje koristi tamošnja industrija papira. Portugal je peti najveći uzgajivač eukaliptusa u svijetu i svakako bez premca u Europi. Uzgoj je počeo sredinom 19. stoljeća kada su posađena prva stabla brzorastućeg eukaliptusa iz Australije kako bi se zaustavila erozija tla nakon sječe autohtonih šuma. Promoviranje i poticanje ove industrije počelo je još u vrijeme fašističkog režima.
No, portugalske biljke i životinje ne znaju baš kako živjeti s eukaliptusom. Dok se u hrastovoj šumi nađe 70-80 biljnih vrsti na jednom hektaru, Šume ubojice i zgrade ubojice, čini se, nova su europska normalnost. Degradacija socijalne države i degradacija okoliša u ime profita napreduju u Europi, smanjujući putem vrijednost ljudskih života, a ni Hrvatska, s koncesioniranjem i rasprodajom infrastrukture i prostornih resursa, sasvim sigurno, iz ovog procesa nije izuzetaispod eukaliptusa ni 15 njih, kažu iz okolišne organizacije Quercus. Snažan miris mentola tjera pak europske životinje. Eukaliptus također, isušuje rijetke podzemne vodotokove. Vatra mu pomaže u širenju, jer ne uništava sjeme i korijenje stabla, već mu dapače pomaže da se još više proširi.
Prošle godine industrija papira i pulpe činila je 4.9 posto sveukupnog izvoza Portugala u vrijednosti 3 milijarde eura. Zapošljava tri tisuće ljudi, uglavnom u ruralnim područjima i predstavnička organizacija industrije CELPA koristi ove argumente protiv zabrane sadnje novih plantaža eukaliptusa, piše Politico.eu. http://www.politico.eu/article/portugal-fire-eucalyptus-killer-forest/ Prijedlog zakona kojim se zabranjuje sadnja poslan je u parlament u travnju, no industrija ga i dalje pokušava blokirati, tvrde okolišne organizacije.
CELPA s eukaliptusa kao značajnog faktora u razmjerima požara u Portugalu pozornost pokušava skrenuti na depopulaciju ruralnih krajeva i zarastanje privatnih šuma, tvrdeći kako će se ovaj proces bez plantaža na kojima ljudi rade još dodatno pojačati. No, koji god od ovih faktora na kraju završi kao službeni krivac, sigurno je da svi manje ili više pridonose problemu razmjera koje požari u Portugalu dosežu. Prema podacima Europske okolišne agencije, iako je površinom manji, Portugal je u razdoblju od 1993. do 2003. zabilježio veći broj šumskih požara od Španjolske, Francuske, Italije i Grčke.
Politico.eu prenosi izjavu Vitala Moreire, veterana političara socijalista: “Nije dovoljno plakati za mrtvima… jednom i zauvijek moramo se pozabaviti s ovim buretom baruta koje predstavlja šuma za koju smo se odlučili. Moramo priznati da smo stvorili šumu ubojicu.”
Šume ubojice i zgrade ubojice, čini se, nova su europska normalnost. Degradacija socijalne države i degradacija okoliša u ime profita napreduju u Europi, smanjujući putem vrijednost ljudskih života, a ni Hrvatska, s koncesioniranjem i rasprodajom infrastrukture i prostornih resursa, sasvim sigurno, iz ovog procesa nije izuzeta.
Izvor: http://www.h-alter.org
Srpanj, 2017.
